Ovo je uvod u dnevnik bilježenja „Post-normalne umjetnosti” – projekta koji preuzimam kao svoju odgovornost po prijavi na natječaj likovne udruge „Lika” čiji dio glasi:
“Pandemija kao nova sveobuhvatna društvena realnost uzrokovala je duboke društvene promjene koje su zahvatile sve razine društva, naročito u kulturnom sektoru. Paradigma izolacije i samoizolacije kao modela življenja preselila je fizički javni prostor u virtualni prostor kakvog takvog djelovanja u kulturnim djelatnostima kao jedan od oblika preživljavanja. Dok su izložbeni projekti do sada uobičajeno prezentirali recentnu produkciju umjetnika, umjetnička rezidencija je davala umjetnicima mogućnost ne samo prezentacije nego i povezivanja, etabliranja u lokalnoj zajednici gdje bi se rezidencija provodila. Takvim projektima davalo bi se umjetnicima prilika da potaknuti lokalnom sredinom istražuju i produciraju radove kao gostujući umjetnici.”
Kako bi sam sebi objasnio u čemu leži moja odgovornost prihvaćam se dekonstrukcije teksta poziva.
Na početku dekonstrukcije napominjem da sam od samog starta pandemije bio nedvojbeni dadaist – svaki detalj i svaka prilika iskorištena je da bi se propitala društvena promjena. Tako se i izolacija i samoizolacija proživljavala samo prilikom ulaska u civilizaciju – gradske i metropolske konstrukte, dok se na mjestu boravka, farmi i kući nije osjećala.
Izolaciju i samoizolaciju mogao sam samo doživjeti u usporedbi s drugim, koje nalazim u civilizaciji. Prazna DM trgovina u obližnjem gradu, police bez toaletnog papira, novi val mladih koji nose pomodne maske s licima tigrova, mačaka ili klauna te i dalje probiru parfeme po policama.
Parkiralište ispred tzv. „šoping” centara prazna, vjetar otpuhuje posljednje tragove konzumerizma – papiriće i plastične ostatke pakiranja. Pogledi prestrašenih ljudi, ili ljudi koji prijeko gledaju one koji ne nose maske.
U ruralnoj sredini u kojoj živim, izolacija je plus, dobitak. Zato se i seliš ovdje iz urbanih centara. Kako se kaže: „Susjed ne može doći u posjetu u kućnim papučama”, što bi reklo da je razdaljina između kuća veća nego što je to u klasičnom selu. Iako se i u ruralnoj sredini koriste civilizacijska dostignuća kao što su to danas digitalni televizijski prijemnici, duh još nije podlegao strahu. Susjed nosi metar u džepu i vadi ga svaki put sa smiješkom te mjeri dva metra razdaljine između sebi i susjeda kojima dolazi u posjet. Nisu svi toliko razigrani – drugi susjed dolazi da mi izore polje i kad dolazim do njegova traktora da ga pozdravim, on otvara samo procjep od 5 centimetara i kaže da neće izlaziti jer, da eto, takva je sad situacija, bolest vlada…
Česta pitanja onih koji dolaze u posjetu iz civilizacije je: kako možemo živjeti tako izolirano? Zar nam ne nedostaje ljudi, društvena i kulturan događanja? Zar nam ne nedostaje kava s društvom, kino, opera, izložbe? No usporedbom koja zatim slijedi uvijek pokazuje kako su i oni sami zadnji put u kinu bili kad je igrao Titanik, a operu gledaju kroz istoimenu tv emisiju, dok ostale kulturne događaje prate online.
Kave sa društvom događaju se u pauzi između traženja parkirnog mjesta i odvođenja djeteta u vrtić, dok uhom pritišću mobitel uz rame kako bi nazvali kolegicu da ih zamjeni jer kasne na posao. Odlazak u prirodu im je jednom u tri mjeseca kad se probude iz mašinskog sna te odlaze na obronke Sljemena kako bi po dobro utabanom putu došli do prvog kafića i popili gemišt i „Irish nes”, dok djeci daju svoje mobitele da ih „puste na miru”.
Svoje kulturno djelovanje sam i prije pandemije odselio iz virtualnog. Sve sam manje u digitalnom, svaki dan, bez obzira na vremenske prilike provedem u prirodi i održavam odnose sa biljnim i životinjskim svijetom, kukcima, bakterijama, vjetrom, vodom, zrakom, zemljom. Ovaj me projekt nakon dugo vremena natjerao da promišljam o publici i načinu kako im se obratiti. Do sada su to većinom bile biljke koje su jako zahvalna publika. Sada moram ostaviti traga u virtualnom svijetu putem ovog dnevnika.
No iako je istina da 99% umjetnika živi i djeluje u gradovima, civilizacijskim centrima moći – 1% djeluje u ruralnim mjestima. Kako se njih tiče ovaj kontekst? Kako oni proživljavaju samoizolaciju i izolaciju, jer vjerojatno nisu zatvoreni u stanu, ne izlažu u galerijama koje se nalaze u gradovima, ne izvode koncerte u koncertnim prostorima koji se nalaze u gradovima, ne drže performanse u gradskim mjestima predviđenima za to.
I kako provesti umjetničku rezidenciju kad je premisa da: „…umjetnička rezidencija je davala umjetnicima mogućnost ne samo prezentacije nego i povezivanja, etabliranja u lokalnoj zajednici gdje bi se rezidencija provodila…”. Provodim rezidenciju gdje živim, dakle povezujem se s lokalnom zajednicom koja je ipak većinom vjetar, kiša, sunce, bilje, životinje, zemlja, kamenje. Kako se povezati s njima?
Kako je ovo prema i samom pozivu „ eksperimentalni online rezidencijalni program” smatram da bi eksperiment trebao biti i sastavni dio estetike ovog projekta.
Tako sam i našao ideju voditeljicu za ovaj projekt:
“Sve što je bilo ‘normalno’ sada je isparilo; ušli smo u postnormalna vremena, između razdoblja u kojem stare ortodoksnosti umiru, nove se još nisu pojavile, i ništa zapravo nema smisla… Morat ćemo se zamisliti izvan postnormalnih vremena – s etičkim kompasom i širokim spektrom mašte iz bogate raznolikosti ljudskih kultura.«
– Ziauddin Sadar, Welcome to Postnormal Times, 2009.
