Categories
PNA

Ušli smo u postnormalno vrijeme

„Nikad ne pada kiša – pljušti, kaže poslovica. Bilo je puno pljuštanja u posljednje vrijeme. Ako višestruke prijetnje od klimatske promjene nisu bile dovoljne da nam daju neprospavane noći, sada smo u stisku jedne od najgorih recesija u povijesti. Preko noći banke su se urušile kao kuće od karata, ogromne osiguravajuće kuće su popustile, trgovine u šoping ulici počele su nestajati. Naša vlada je morala upumpati nevjerojatnih 1,3 bilijuna funti u jamstva i kvantitativno olakšati naš financijski sustav samo da bi nastavio „kucati”. Prije nego što smo imali vremena udahnuti dah, pandemija svinjske gripe zaprijetila je da će zahvatiti globus. Iza svega toga vreba energetska kriza, sve manje prirodnih resursa – kao što su nafta (moguće) i riba (definitivno), opasnost nuklearnog širenja i uvijek prisutne prijetnje terorizma. Da ne spominjem mirovinsku krizu, kriza nasilja bandi i ubojstava nožem na našim ulicama te kriza s kojom se suočava “Majka svih parlamenata”. Mrzimo bankare, ne vjeruju našim političarima i stalno brinemo o sigurnosti naših radnih mjesta, sigurnosti naše djece i nevoljama naše zajednice. Ništa nije određeno i jasno, stvarno zajamčeno ili potpuno sigurno.”

Ziauddin Sadar, Welcome to Postnormal Times, 2009.

 

 

MVI_5064

Categories
PNA

Uvod u dnevnik bilježenja „Post-normalne umjetnosti”

Ovo je uvod u dnevnik bilježenja „Post-normalne umjetnosti” – projekta koji preuzimam kao svoju odgovornost po prijavi na natječaj likovne udruge „Lika” čiji dio glasi:

“Pandemija kao nova sveobuhvatna društvena realnost uzrokovala je duboke društvene promjene koje su zahvatile sve razine društva, naročito u kulturnom sektoru. Paradigma izolacije i samoizolacije kao modela življenja preselila je fizički javni prostor u virtualni prostor kakvog takvog djelovanja u kulturnim djelatnostima kao jedan od oblika preživljavanja. Dok su izložbeni projekti do sada uobičajeno prezentirali recentnu produkciju umjetnika, umjetnička rezidencija je davala umjetnicima mogućnost ne samo prezentacije nego i povezivanja, etabliranja u lokalnoj zajednici gdje bi se rezidencija provodila. Takvim projektima davalo bi se umjetnicima prilika da potaknuti lokalnom sredinom istražuju i produciraju radove kao gostujući umjetnici.”

Kako bi sam sebi objasnio u čemu leži moja odgovornost prihvaćam se dekonstrukcije teksta poziva.

Na početku dekonstrukcije napominjem da sam od samog starta pandemije bio nedvojbeni dadaist – svaki detalj i svaka prilika iskorištena je da bi se propitala društvena promjena. Tako se i izolacija i samoizolacija proživljavala samo prilikom ulaska u civilizaciju – gradske i metropolske konstrukte, dok se na mjestu boravka, farmi i kući nije osjećala.

Izolaciju i samoizolaciju mogao sam samo doživjeti u usporedbi s drugim, koje nalazim u civilizaciji. Prazna DM trgovina u obližnjem gradu, police bez toaletnog papira, novi val mladih koji nose pomodne maske s licima tigrova, mačaka ili klauna te i dalje probiru parfeme po policama.

Parkiralište ispred tzv. „šoping” centara prazna, vjetar otpuhuje posljednje tragove konzumerizma – papiriće i plastične ostatke pakiranja. Pogledi prestrašenih ljudi, ili ljudi koji prijeko gledaju one koji ne nose maske.

U ruralnoj sredini u kojoj živim, izolacija je plus, dobitak. Zato se i seliš ovdje iz urbanih centara. Kako se kaže: „Susjed ne može doći u posjetu u kućnim papučama”, što bi reklo da je razdaljina između kuća veća nego što je to u klasičnom selu. Iako se i u ruralnoj sredini koriste civilizacijska dostignuća kao što su to danas digitalni televizijski prijemnici, duh još nije podlegao strahu. Susjed nosi metar u džepu i vadi ga svaki put sa smiješkom te mjeri dva metra razdaljine između sebi i susjeda kojima dolazi u posjet. Nisu svi toliko razigrani – drugi susjed dolazi da mi izore polje i kad dolazim do njegova traktora da ga pozdravim, on otvara samo procjep od 5 centimetara i kaže da neće izlaziti jer, da eto, takva je sad situacija, bolest vlada…

Česta pitanja onih koji dolaze u posjetu iz civilizacije je: kako možemo živjeti tako izolirano? Zar nam ne nedostaje ljudi, društvena i kulturan događanja? Zar nam ne nedostaje kava s društvom, kino, opera, izložbe? No usporedbom koja zatim slijedi uvijek pokazuje kako su i oni sami zadnji put u kinu bili kad je igrao Titanik, a operu gledaju kroz istoimenu tv emisiju, dok ostale kulturne događaje prate online.

Kave sa društvom događaju se u pauzi između traženja parkirnog mjesta i odvođenja djeteta u vrtić, dok uhom pritišću mobitel uz rame kako bi nazvali kolegicu da ih zamjeni jer kasne na posao. Odlazak u prirodu im je jednom u tri mjeseca kad se probude iz mašinskog sna te odlaze na obronke Sljemena kako bi po dobro utabanom putu došli do prvog kafića i popili gemišt i „Irish nes”, dok djeci daju svoje mobitele da ih „puste na miru”.

Svoje kulturno djelovanje sam i prije pandemije odselio iz virtualnog. Sve sam manje u digitalnom, svaki dan, bez obzira na vremenske prilike provedem u prirodi i održavam odnose sa biljnim i životinjskim svijetom, kukcima, bakterijama, vjetrom, vodom, zrakom, zemljom. Ovaj me projekt nakon dugo vremena natjerao da promišljam o publici i načinu kako im se obratiti. Do sada su to većinom bile biljke koje su jako zahvalna publika. Sada moram ostaviti traga u virtualnom svijetu putem ovog dnevnika.

No iako je istina da 99% umjetnika živi i djeluje u gradovima, civilizacijskim centrima moći – 1% djeluje u ruralnim mjestima. Kako se njih tiče ovaj kontekst? Kako oni proživljavaju samoizolaciju i izolaciju, jer vjerojatno nisu zatvoreni u stanu, ne izlažu u galerijama koje se nalaze u gradovima, ne izvode koncerte u koncertnim prostorima koji se nalaze u gradovima, ne drže performanse u gradskim mjestima predviđenima za to.

I kako provesti umjetničku rezidenciju kad je premisa da: „…umjetnička rezidencija je davala umjetnicima mogućnost ne samo prezentacije nego i povezivanja, etabliranja u lokalnoj zajednici gdje bi se rezidencija provodila…”. Provodim rezidenciju gdje živim, dakle povezujem se s lokalnom zajednicom koja je ipak većinom vjetar, kiša, sunce, bilje, životinje, zemlja, kamenje. Kako se povezati s njima?

Kako je ovo prema i samom pozivu „ eksperimentalni online rezidencijalni program” smatram da bi eksperiment trebao biti i sastavni dio estetike ovog projekta.

Tako sam i našao ideju voditeljicu za ovaj projekt:

“Sve što je bilo ‘normalno’ sada je isparilo; ušli smo u postnormalna vremena, između razdoblja u kojem stare ortodoksnosti umiru, nove se još nisu pojavile, i ništa zapravo nema smisla… Morat ćemo se zamisliti izvan postnormalnih vremena – s etičkim kompasom i širokim spektrom mašte iz bogate raznolikosti ljudskih kultura.«

– Ziauddin Sadar, Welcome to Postnormal Times, 2009.