„Nikad ne pada kiša – pljušti, kaže poslovica. Bilo je puno pljuštanja u posljednje vrijeme. Ako višestruke prijetnje od klimatske promjene nisu bile dovoljne da nam daju neprospavane noći, sada smo u stisku jedne od najgorih recesija u povijesti. Preko noći banke su se urušile kao kuće od karata, ogromne osiguravajuće kuće su popustile, trgovine u šoping ulici počele su nestajati. Naša vlada je morala upumpati nevjerojatnih 1,3 bilijuna funti u jamstva i kvantitativno olakšati naš financijski sustav samo da bi nastavio „kucati”. Prije nego što smo imali vremena udahnuti dah, pandemija svinjske gripe zaprijetila je da će zahvatiti globus. Iza svega toga vreba energetska kriza, sve manje prirodnih resursa – kao što su nafta (moguće) i riba (definitivno), opasnost nuklearnog širenja i uvijek prisutne prijetnje terorizma. Da ne spominjem mirovinsku krizu, kriza nasilja bandi i ubojstava nožem na našim ulicama te kriza s kojom se suočava “Majka svih parlamenata”. Mrzimo bankare, ne vjeruju našim političarima i stalno brinemo o sigurnosti naših radnih mjesta, sigurnosti naše djece i nevoljama naše zajednice. Ništa nije određeno i jasno, stvarno zajamčeno ili potpuno sigurno.”
Ziauddin Sadar, Welcome to Postnormal Times, 2009.
